Basic HTML Version
Meša Selimović o Bosni:
„Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Ni-
kad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje
predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape,
carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim
oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan
soj ljudi, koji se nije miješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća,
mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mis-
lim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski
Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno
razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa
dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a
odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan
bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila mus-
limanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako
se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše
najljepše narodne balade i romanse su muslimanske), stvorila se isto tako neophodnost za
javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili,
jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprino-
sili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije
mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklan-
janje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja,
osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih
prema njima, mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se
zove BOSNA i njeni ljudi .’’
A za Bosance, Selimović kaže:
„Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i
prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naro-
da, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a
neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća,
suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo
pod njihovom zastavom, jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad
odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća, pa
i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi
Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa
Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S
nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo
kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni
i tvrdi? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti,
zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo
pošteni, svaka čast našoj ludosti!“
1